Albert Bato Albahari

(1937)

Short Biography

Children (Son) albahari albert avraham

Born sarajevoLived Hadera

סיפור חיים

Albert  Bato Albahari 






Rođen sam se u Sarajevu 26.11.1937. Moji roditelji, majka Erna Elazar Albahari i otac Hari Albahari pripadaju mnogobrojnim sefardskim porodicama koje su poreklom iz Španije. Otac je bio krojački pomoćnik i radio je sa svojim bratom Judom kod gospodina Altarca. Majka je bila domaćica. Kao djevojka, pjevala je u hour "Lira" u jevrejskom sefaradskom kulturnom centru "Benevolencija". Hor je nastupao na"ZIMRIJA" u Palestini 1934. što je bio značajan uspjeh.

Još uvjek nosim u sebi slike iz najranijeg djetinstva iz vrmena prije Drugog svjetskog rata. Sjećam se posjeta kod none Beje na “Nad Milne”, posjeta noni i dedi Albahari koji su stanovali u ulici Vuka Karadžića 21. Sjećam se radnje sa žitom na Baščaršiji od nekog strica Elazara, koga sam posjećivao sa mamom. Imam sasvim jasna sjećanja. Kako je izgledala kuća u kojoj smo stanovali i dvorište u kom sam se igrao u ulici Kovačevoj br.9. Ipak, najsanije mi je sjećanje na putovanje fijakerom u bolnicu, crna soba očnog doktora kod koga su me vodili, jer me je udario konj pored oka.







          Jedna slika iz detinjstva mi je ostala u sjećanju i nisam godinama mogao razumjeti o čemu se tu radi. Sjećam se, rano u jutro, kako mama, tata i ja idemo uz brdo. Hladno je i sve je okovano snijegom, lokve su zaledile. Sjećam se zvuka lomljave leda pod mojim nogama. Nisam razumio zašto su me vodili tako rano u to hladno jutro i gdje smo to išli. Poslije mnogo godina sam sazanao da smo tog hladnog jutra bježali od bombardovanja Sarajeva.Ubrzo posle toga, sjećam se da je moj tata Hari nestao. Vrlo dobro se sjećam posjeta sa mamom u njemačkoj kancelariji sa zastavom izvan zgrade. Danas razumijem da je to bio pokušaj osloboditi mog oca.







Preko puta kuće mog djede u ulici Vuka Karadžića je stanovao njemački oficir koga smo mama i ja posjetili sigurno sa istim pokušajem. U decembru su mene i mamu odveli u zgradu Benovolencije koja je bila jevrejski kulturni centar. Mi smo se popeli na kamion koji je stajao na Mejtašu kraj templa. To mi je i pričao 1988. godine susjed mojih godina sa kojima sam se igrao u dvorištu moje kuće.U toj zgradi, sjećam se, bilo je tjesno, atmosfera je bila teška, ljudi zabrinutih lica i na sve strane čuo se plač djece. Dobili smo neku supu i mali okrugli kruh.Vani, video sam kroz porozor, blještao je bjeli snjeg, šetao je vojnik u šinjelu, sa puskom i bajonetom. Moja tetka Angela Elazar je došla u zgradu Benovolencije da posjeti mamu i mene. Kako je ušla, ne znam. Kad je izašla, ja sam bio pored nje. Stražar je pitao koje to, a ona mu je odgovorila: “To je moj unuk, ne sjećaš se da sam snjim ušla?”Interesantno da se ostalih događaja posle toga uopšte ne sjećam. 







          U dvorištu njene kuće su već stanovali Njemci. Ne znam koliko vremena sam bio kod nje. Danas znam da je Moni Elazar, brat moje mame, poslao kurira da proba da izvuče svoju mamu, moju nonu Beju iz Sarajeva i pošalje ih u Split. Kurir je zakasnio, moja nona, moja majka, sestra mog oca, i svi ostali su odvedeni u Đakovo. Taj kurir je mene odveo kod Monija u Split.







Početkom 1942 ja sam u Splitu. Prva stvar je bila posjeta frizeru u Starom gradu gdje su mi ošišali moje fine plave lokne koje je moja mama njegovala. U to doba u Splitu nisam bio sam. Nada i dr Milan Zon, živili su u kući Nadinog oca barba Dedo. Još su bili tamo Nadina sestra Berta Aškenazi sa svojim sinom Cvijem koji danas zivi u kibuc Afikim.Svi su čekali da se Nadina kćerka Paula oslobodi iz zatvora. Nakon toga su Nada Milan ,barbadedo (Albert) i Paula otišli u partizane, a ja sam ostao sam. Moni me je predao časnim sestarama, rekao im da se zovem Bato ,da me čuvaju i obećao da će se vrtiti po mene. Bio sam smešten u dječj idom "Sveti Josip" sa još 51 djetetom. 







Petog decembra 1942. godine sve se promijenilo. Njemci su bombardirali Split. Naš dom je srušen. Ostali smo bez krova nad glavom. Časne sestre Koritas i Cecilija sa 52 djece lutaju gradom i traže mjesto da nas sklone. Naše časne sestre su našle mjesto i sklonište u klosteru u Lovretskoj ulici broj 9. Tamo su nas primili na kratko vrijeme od 5 .12. do 24. 12. 1942. godine.Mnogo godina nisam zaboravio tih dvadeset dana. Ostala su teška i bolna sjećanja na taj period, dok nisam našao rešenje tek 1988. god. Odmah kad smo stigli osjećala se druga atmosfera od one na koju smo navikli. Kažnjavali su nas za svaku najmanju stvar, dobijali smo batine, kazne su bile klečanje na solju ili kukuruzu, da više boli. 







          Najgore je bilo što nismo smjeli da idemo u toalet kada nam je bilo potrebno, a ne dozvoljeno. Bilo je teško to trpjeti. Čak se dešavalo da za vrijeme molitve neko od djece ne uspije da se suzdrži. Tako smo sjedeli sa stisnutim nogama i rukama da bi mogli da se strpimo, ljuljajući se i čekajuci dozvolu. Ja sam dobio batine kada su me uhvatili u sred noći da pijem vodu koja je bilka spremna za jutarnje umivanje. Nakon tih teških i ne zaboravljenih dana, opština je našla za naš dom u Sokosanskoj ulici broj 2. Odjedanput se vratio mir I briga za nas. Mogli smo ići u toalet kada nam je bila potreba i niko nas nije kažnjavao ni za šta.



Učili smo italijanski govoriti, pjevati i račun, koga sam se bojao jer sam dobio batine lenjirom po ruci da bih bolje zapamtio. Sada kad niko od mojih više nije bio u Splitu, časne sestre su me krstile. Dobio sam novo ime Anton. Bila je neka ceremonija i bili su kumovi, ali ja se više od toga ne sjećam.Naučio sam da se molim. Mnogo puta sam se molio da mi se majka vrati, ali niko nije čuo moju molitvu. Sakrivali smo se od bombardiranja u podrumu ležeći na vrećama krompira iz kojih se širio zadah truleži. Sjećam se, jeli smo neki kruh sa bijelim lukom i neko jelo sa tikvicama. 







Nakon oslobođenja Splita, opština nas je preselila u školu kod nekih drugih časnih sestara. Tada smo već bili đaci u školi, učili, šetali po gradu, marširali kao pioniri sa crvenim pionirskom maramama oko vrata, pjevajući neke nove patizanske pjesme. U školi su se spremali za neku priredbu u kojoj su pjevali dalmatinske pjesme. Iako nisam učestvovao, ipak sam sve pjesme naučio i zapamtio. Jednog dana je došao Moni Elazar u partizanskoj uniformi sa pištoljem za opasačem i tražio Batu. Poslali su ga u školu gde sam i bio. On je tražio Batu koga je ostavio na čuvanje. Pošto časne sestre nisu znale koje to Bato, nisu me dovele, a on je ljutito prijetio s pištoljem u ruci: “Ako ne nađete mog Batu, ja ću prevrnuti kamen na kamen dok ga ne nađem.” Posle upormog traženja, našle su me. 







          Ne znam koliko vremena sam boravio u Splitu kod Monija, i onda me je poslao u Sarajevo da se Jevrejska opština brine za mene. U jesen 1945. godine sam se našao kod časnih sestara na Bjelavama u Sarajevu. Sjećam se te zime kako smo se klizali u školskom dvorištu na đačkim tašnama od kartona, koje su posle dva tri klizanja nestajale. U tom domu izgleda da su bili samo djeca koja su izgubila roditelje. Nisam baš razumio zašto su me stavili u grupu muslimanske djece da jedemo zajedno, a ja nisam imao pojma ko su Muslimani ni ko su Jevreji. Dosta brzo sam doznao da se ipak neko brine za mene, a to je bila Jevrejska opština. U jevrejskoj opštini sam saznao kako su se zvali moji roditelji i moj datum rođenja. Naučio sam da silazim u grad, cjeli put od vrha Bjelava do Jevrejske opštine koja se nalazi preko puta Miljacke. Saznao sam da ima u gradu nekih ljudi koji su meni porodica, ali nisam razumio kako. Tu sam ponovo upoznao Nadu i Milana Zona. Oni su stanovali u nekoj privatnoj kući nedaleko od Baščaršije. Iako je bila zima i dubok snjeg, nije me sprečavalo da dodem kod njih. Kad sam se vratio iz rata i klostera bio sam mršav, neuhranjem sa velikim trbuhom i savijenih ramena. Nada se brinula i htela da mi vrati zdravlje. Oprala me polu golog na snijeg, sećam se kako vristim od hladnoće, a nakon toga me je trljajući brisala ručnikom. Po stanu sam hodao sa stolicom na glavi kako bi mi se ramena ispravila. Upoznao sam Bertu Baruh i Samija Albaharija I Bertu Katan, koji su mi bili rođaci. Volio sam dolaziti kod Samija na Bistrik iako su stanovali na drugom kraju Sarajeva, ispod pruge.Sami Albahari je imao malu sajdžijsku radnju na Baščaršiji, volio sam da dolazim kod njega i da gledam kako popravlja satove. Još više sam volio da posjetim njegovu porodicu na Bistriku Tildu i kcerke Blanku i Kiku.Nada i Milan su se odselili u stan na obali Miljacke i uzeli mene da živim sa njima. 







          Posle klostera idomova imao sam novi i jako topli dom. Sjećam se plave zgrade sa plavim plocičama. Imao sam svoj krevet, svoju sobu i nekoga ko se brine za mene. Sa nama je stanovao i otac Nade Barbadedo kojeg sam još poznavao iz Splita. Kod Nade je uvijek bilo veselo, prijatelji su često dolazili, razgovarali i šalili se. Nada je volela da iznenadi sa svakojakim glupostima, kao na primer kašičicpm koja se otopi i nestane u čaju.







          Sve se promenilo kada sam saznao da moram da se preselim kod Angele Elezar koja je postala moj staratelj. Sa mukom i suzama sam napustio Nadu. Kod Angele sam dobijao kazne i batine kloferom. Postao sam služavka za razne domaće poslove. Njen sin Jozi uživao je dok sam ja patio. Često sam bio kažnjen i zatvoren u podrum gde su se nalazila burad sa kiselim kupusom (koga do današnjeg dana obozavam). Angela mi je odmah uzela sat koga sam dobio od Samija I dala ga svom sinu. Zabranila mi je da idem na Radio stanicu Sarajevo da pjevam I da menjam knjige u biblioteci. Često sam išao u Jevrejsku opštinu i žalio se da ne želim da budem kod Angele, odlazio sam i kod Nade i molio je da se vratim kod nje. Ništa mi nije pomoglo, jer ja sam kod Angele bio po zakonu koga nije bilo briga kako se ja osjećam. Probao sam i kod ostalih članova porodice u Sarajevu i molio ih da me uzmu kod sebe, ali ni to nije uspjelo.







U ljeto 1948. otiso sam u opštinu i rekao da se ne vraćam kod Angele. Ostao sam u opštini dva- tri dana dok me nisu poslali u dječje ljetovalište u Cavtat na moru. Nakon par nezaboravnih dana došla je neka gospođa i vratila me nazad za Sarajevo. Na putu sam doznao da me Jevrejska opština šalje u dječji dom u Beograd. Novo mjesto, nova djeca i lijep grad. Sve je bilo divno, samo da sam bio daleko od Angele. Upisali su me u školu kao I svu ostalu djecu iz doma, čak su me pozvali u radio stanicu da čuju kako pjevam.







Jednoga dana pozvali su me kod upraviteljice gospođe Štajner. U kancelariji su bile dvije nepoznate žene, mlađa i starija. Pitale su me da li bih htio da me uzmu u porodicu. Kasnije, mnogo puta u životu sam mislio na taj trenutak. Da li je uprava doma probala da se raspita koji su ti ljudi koji dolaze da traže dijecu. Pošto sam već bio spreman da nađem svoje mjesto, svoj dom i nekoga ko će da se brine za mene odgovorio sam da hoću.Nas troje Katja i mlađa Saša krenuli smo u lijeto 1948. u Opatiju u najbolje hotele i uživali u moru. Ujutru smo išli na plažu na kupanje, a posle podne u kafane. Na kraju sezone otišli smo u Zemun kod Katjine prijateljice Ruže Vajs, koja nas je fino primila i gostila. Katjin muž Muci došao je iz Bugarske i pridružio nam se u Zemunu. U decembru 1948. otišli smo vozom na Jadransko more u luku Bakar na put za Palestinu. U Bakru nas je čekao brod Kefalos. U donjem delu broda smo našli ležajeve koji su bili niski tako da smo morali puzati kada smo hteli ući ili izaći. Bilo je jako tijesno i zašuljivo, bez vazduha. Ja sam se uplašio kada sam shvatio da spavamo ispod površine mora. Prvih dana smo mirno plovili kraj Jadranske obale. Kada je brod izašao na grčko more počela je užasna oluja. Ogromni valovi udarali su bez prestanka u bokove broda, naginjali ga na jednu stranu. Dole je bilo strašno tijesno i smrdljivo, imao sam nagon ka povraćanju. Nije bilo čistog vazduha. Samo hrabri ljudi bili su na palubi. Iako nisam bio ni malo hrabar, bio sam na palubi samo zbog čistog vazduha. Kapetan broda posalo je S.O.S i molio za pomoć. Nismo znali da nas je oluja odnijela čak do Sicilije. 







          Dva grčka broda koja su nas tražila vratila su se i javila da smo svi stradali. Nakon dosta dana, oluja se smirila, mornari su počistili palubu, sve sredili i stavili na svoje mijesto. Naš veliki strah da ćemo se svi utopiti polako je prošao. Na palubi se sve spremalo za dvije svadbe. Naša Saša i Ervin su bili jedan par. Bio sam na palubi pokraj Katje i gledao rabina i slušao neki nerazumljivi jezik. Poslije podne 25-og decembra na palubi se začulo: ”Zemlja, zemlja.” Nije bilo kraja veselju. Svi smo bili na palubi i veselo dočekali da vidimo kopno blizu. Uveče smo već fino videli Haifu sa broda, sva osvijetljena i čeka nas. Odjedanput čula se sirena i komanda da siđemo dolje. Sva svijela na brodu su pogašena i palube su prekrili brezentom. Sutradan smo ustali sigurni da ćemo sići na zemlju, ali našem razočarenju nije bilo kraja kada smo videli da se nalazimo na sredini mora, da nema Haife i da nema kopna. U podne smo ponovo videli Haifu. Brod se usidrio u luci. Svi smo bili na palubi i nismo mogli da odvojimo oči od tog lijepog grada i razmišljali smo šta nas čeka u toj novoj zemlji. Dobili smo divan svijež mirišljavi kruh koji je bio prava poslastica posle neukusnih biskvita bez soli i kukuruze koju smo jeli u Jugoslaviji.







          Poslije podne izašli smo sa broda i ušli u autobuse kojim su nas odvezli u mrak. Muci je već bio u Palestini i poznavao je put. Zaustavio je naš autobus i doneo nam narandže koje su divnim mirisom probudili sve. U sred noći stigli smo u Ber Jakov i popadali umorni na madrace koji su se nalazili na podu u nekim barakama. Sutradan smo vidjeli da se nalazimo u donedavno Engleskim vojnim kampovima. U kišovito zimsko jutro svi smo se okupili ispred nekog ureda gde smo morali obaviti birokratske formalnosti.







Neka nepoznata žena pitala me je da li sam ja sin Erne Elazar,odgovorio sam potvrdno. Rekla mi je da imam rođaka koji se zove Dado Elazar i da je on visoki oficir u izraelskoj vojsci i da živi u kibucu Ein Semer. Ništa nisam zapisao šta mi je rekla, ali sam sve zapamtio. Nije prošlo mnogo vremena kada sam se našao u jednom pobožnom diječjem domu. Pisao sam Dadi u kibuc, molio sam da dođe po mene i da me izvede iz doma jer Katja i Muci su me definitivno napustili i otputovali u Tangir, za uvijek. Nastavio sam da pišem Dadi. Često sam sijedio na mijestu odakle se vidi put kojim se dolazilo prema domu. Vijerovao sam da će doći ako ga čekam.







Jedan dečak i ja pobegli smo u Tel Aviv i našli upravu organizacije našeg doma. Molili smo sa suzama u očima da nas premeste iz doma u školu da učimo zanat. Oni su nas smirivali i obećavali, ali to se nije desilo. Jednog dana nakon dvije i po godine Dado je došao. Ja sam ga video na putu, ali nisam imao pojma da on dolazi k meni. Na žalost on me nije uzeo odmah kao sto sam ga molio. Vratio se vratio u svoj kibuc, šokiran od priče koju je čuo od mene. Sve je to ispričao svojoj supruzi Talmi. Pošto nije uspeo da me izvadi iz tog doma sa dozvolom, on me je jednog dana uzeo bez dozvole i to zauvijek. Bio sam par dana u kibucu kod Dade i sve mi se tamo svidelo, a naročito to kako su dijeca slobodna. Dado me je odveo u Tel Aviv i ostavio na autobuskoj stanici da ga čekam .Imao sam jedan paket sa odijelima, pismima slikama i album sa markama. Ja sam to ostavio na trenutak da popijem vodu u kiosku. Kad sam se vratio paketa nije bilo. Dado me je zatekao kako plačem jer ostao sam bez ičega sto sam imao.







          Toga dana u avgustu 1951. godine u podne stigli smo u kibuc Ruham gde je počeo novi dio mog života. U kibucu sam našao društvo sa kojima sam posle išao i u vojsku. Bio sam član kibuca 6 godina posle vojske i radio sam kao vrtlar i čuvao ovce.1963. godine napustio sam kibuc. Upoznao sam Miru Danilević sa kojom sam se uskoro oženio. Imamo, Ornat, Danu, Vered i Dadu. Danas smo srećni baka i deda sa 11 unučadi. 1988. godine otišao sam u Jugoslaviju da tražim tragove mog detinjstva i proslošti. Saznao sam mnogo o svojoj porodici, nabavio slike i dokumenta o njima. U Splitu sam sreo časne sestre Ceciliju i Koritas koje su me spasile za vrijeme rata i još šestoro jevrejske djece. Kada sam se vratio u Izrael potrudio sam se da" Jad Vašem" sazna za njih i da im dodjeli orden Pravednika koje su dobile u Splitu 26. oktobra 1989. godine.

.

יוצר הזיכרון

אלברט אברהם אלבחרי

קשר לדף הזיכרון Son

משפחה ומכרים

1 משפחה ומכרים
אלברט אברהם אלבחרי
אלברט אברהם אלבחרי